Lolita, qu'ai-je fait de ta vie?

25.09.2016.

Kad budemo bežali

Slikovni rezultat za 2 broke girls boob

24.09.2016.

This is SO me

23.09.2016.

Ne umirem ja.

Ne umire se od bola svaki dan.
Obuci onu svjetlo plavu košulju koju sam u koferu sa svojim stvarima donijela iz neke male radnje, nekog malog mjesta iz Italije. Obrij bradu i namiriši se. Ni na ispraćaj se ne ide svakakav.

Ne puca srce od tuge svaki dan.
Ogrnuću neke lažne uspomene, jer sam prave već spustila u raku, da mi budu mehka postelja u koju ću i ja leći. Otkidala malo po malo od sebe i puštala, svaki put kao da se od života rastajem.

Ne umire se od bola baš svaki dan.
Dotjeraj se, kao za novogodišnju noć. Staviću crveni karmin, kao da ćemo biti zajedno u jednom od sledećih života.

Obuci onu svjetlo plavu košulju koju sam u koferu sa svojim stvarima donijela iz neke male radnje, nekog malog mjesta iz Italije i pusti neku muziku koju ja volim. Neka bude lijepo i mirisno. Ne umirem ja za nekim svaki dan.


18.09.2016.

Mudrovanje.

Preporodila sam se kada sam napokon došla do spoznaje da sam za sve što me u životu boljelo i slamalo kriva ja. Nisu krivi drugi ljudi, niti je kriv Bog, a nije to ni kazna Božja, niti krivica neke veće sile, karme, sudbine i čega sve ne. Kriva sam ja.

Uvijek će biti onih stvari van tvoje kontrole koje ti u momentu mogu porušiti svijet. Nezakočen pištolj, pjani vozač koji je prošao na crveno, nedovoljno pritegnuta sajla na kranu, loše postavljene skele, nepredvidiva pomjeranja tektonskih ploča ispod površine tla. Sve te to boli ali se nekako pomiriš sa time. Tako je eto, moralo biti i nije moglo biti drugačije.

Više te slama kada se osjećaš izigranim, kada te namagarče, kada te neko uzima za budalu. Izjeda te to, i izjeda te ona krivica koju svaljuješ na ljude koji su odgovorni za to. A nisu odgovorni. Odgovorna sam ja.

Znakovi postoje i postojali su. Vrlo često, jako dugo nakon što prođe onaj prvi talas bola, vrtiš vrijeme u glavi, naprijed-nazad, nazad pa opet malo naprijed i shvatiš da su svi sitni znakovi postojali i da si itekako bio svjestan tih znakova ali si odlučio da ih previdiš, zanemariš. Sve se odigralo negdje u tvojoj svijesti, češće podsvijesti. Vidio si, prepoznao i odlučio da zanemariš. I onda ih udaljena, ponovo prepoznaš sve do jednoga.

Kada si svjestan da imaš sklonost da žmiriš na znakove koji ukazuju na potencijalni cunami koji će doći, prije ili kasnije on će doći, onda obraćaš više pažnje. Uvijek se udaljiš za korak i svaku situaciju promatraš iz više uglova, ne iz svakog, jer ti ne može na um pasti koji je svaki ugao bez obzira na količinu iskustva koju imaš. Počela sam da sitne znakove registrujem kao ono što oni zaista jesu, a ne da ih svrstavam u grupe poput: nevažno, samo sitni propust, nesvjesno, nije iz zle namjere ... i sve one silne grupe isprika koje sam sama odredila za druge.

***

Kada pronađeš jedno rješenje u životu, pojavi se i jedan problem. Valjda to ide u životu svakog od nas. Radi ravnoteže u zvijezdama, šta li?! Neki ljudi koji su mi kroz život srce lomili su imali te neke svoje osobine, standardno za sve ljude, je li. Vjerovatno te njihove osobenosti nisu ni po čemu odskakale od osobina prosječnog čovjeka, ali boy oh boy, u mojih očima odskaču.

Prvi put kada u nekome prepoznam istu osobinu kao kod tih ljudi, dovoljna je samo jedna osobina, ja zamrznem sva svoja osjećanja prema tim ljudima. Nenamjerno, jednostavno se isključe. Poskočim kao da me elektrošokerom dotaknu i povučem sve svoje sa uloga. Jako, jako brzo, kao da nisam već počela ulagati sve svoje jer sam takva. Ne umijem ništa na pola, ili sam all in, ili neću igrati nikako.

Ja ne znam ni nabrojati sve te osobine, moja podsvijest ih prepozna i ja jednostavno svaki budući korak odlažem za jedno daleko vrijeme koje se zove nikada.

Veliki je to hendikep. Nisi ni počeo da razvijaš odnos sa nekim, a već nestaješ. Nije važno koliko ti se sviđa, koliko si zagrijan za sve to, jednom i puf, gotovo.

***

Dobra stvar kad odrasteš je što si napokon svjestan da imaš puno pravo da to uradiš i da te to ne čini manje čovjekom, niti lošim čovjekom, da je to jednostavno jedna mana koja samom tebi otežava stvari. Da se pomiriš sa tim da je to tako, priznaš to sam sebi, umjesto da se lažeš kako si dobar, taman, savršen. Jer tek kada se pomiriš sa time, i iskreno priznaš sebi to, možeš raditi na tome da to i promjeniš i unaprijediš.

16.09.2016.

random

Jednom me je neko od blogera pitao zašto pričam ekavicom?! Zamislim se i kontam: ja ne pričam ekavicom. Pa mi je skrenuo pažnju da uvijek kažem sledeće, umjesto sljedeće. Nemam pojma što, ali meni to sljedeće zvuči tako seljački. Generalno mi slova LJ i NJ zvuče seljački. Ja ne znam je l' postoji osoba na svijetu pored mene kojoj slovo može zvučat seljački.

Da se ne upalite, ne mislim seljački u smislu sela kao destinacije, ni seljanina kao stanovnika sela, nego seljački, k'o ono kad hrakneš na sred Vilsonovog šetališta.

U fazi sam prestajanja pušenja. Čuj u fazi, trebala bi valjda il' da prestanem il' da nastavim ali tako ne mogu i znam sebe kakva sam. Kad sam kući, cigara mi ni na hatru, kad izađem s' nekim ko ne puši, isto tako. Jesam li vidjela da je neko ispred mene zapalio, hoću iz kože da iskočim. I onda tako kad mi prahne cigara da samo o tome mislim, ja uzmem i zapalim. Što da se patim, pa je l'.

Inače ljudi ohrabruju druge da prestanu pušiti, prva osoba kojoj sam ja rekla da prestajem je imala reakciju: "Daaaj, nemoj bona, tebi baš lijepo stoji cigara." Wtf, čuj lijepo mi stoji cigara?!

Od mog pokušaja da sašijem sebi haljinu za svadbu, ostala je samo tunika i suknja koje nikako ne znam kako da spojim u cjelinu pa sad imam tuniku koja super izgleda uz farmerke i suknju sa izrezom do vrha butina koja super izgleda na bijelu majicu i eto. Na svadbu ću obuć odijelo. Srećom, makar će braća biti visočija od mene kad se popnem na onih 12 cenata sandala.

Izbacila sam i šećer do daljnjeg jer se odmah poslije Bajrama usljed prekomjernog jela kolača i ostalih delikatesa na mom licu nastanilo 9 (slovima: DEVET) slonova i boli, crveni se, generalno ide na živce. 

Jesam škrtica teška evo već po' godine kako trebam promjenit novčanik ali sve mi nešto k'o žao na to pare trošit, jebem mu pa svakako ga samo konobar vidi kad ga izvučem da platim kafu i eto.

Znači odem na faks da se upišem, dok se nisu završili septembarski rokovi, dok još uvijek nema gužve, da na miru sve popunim, platim, predam. Prvo što me opet nervira je što seljačka studentska služba na mom faksu ne prodaje obrazce za upis. Pretežno odem na kriminalistiku ili PMF da ih kupim. Odem, NEMA. Kad će doći? Sedmicu prije oktobra. I naravno, odmah su mi jasne gužve. U oktobru počinje nastava, u sedam dana se svi zguraju da se upišu i eto. Prošle godine sam SEDAM sati stajala u redu dok se nisam upisala. Oj.



Stariji postovi